opći poziv na panihidu za hp mučenike

Životopis mitropolita Germogena

Potrebno je nešto više reći o biografiji metropolita HPC Maksimova Germogena, to više, jer ga slika koju je o M. Germogenu stvorila UDBA (Ured državne bezbednosti) ili jugoslavenska tajna policija i Srpska pravoslavna crkva prikazuje kao sumnjivu osobu i u najmanju ruku kao zločinca. Grigorij Ivanovič Maksimov, rođen 10.I.1861. u Stanjici Nogavskoj, bio je donski Kozak. Otac mu je bio crkvenjak, a mati plemkinja. Pučku školu završio je u selu Nogavska, a srednju u Ustj-Medvjedičkaja, bogosloviju u Novočerkasku, a zatim je u Kijevu završio Duhovnu akademiju. Prvu svećeničku službu vršio je u Novočerkasku, gdje je godinama vršio odgovorne crkvene poslove. Postavljen je za ravnatelja crkvene gimnazije u Ustj-Medvjedičkaju (1894.). Donsku episkopiju napustio je 1902.god. na poziv episkopa iz Vladikavkaza, gdje je postao nadstojnikom prvostolne crkve, učitelj i vjeroučitelj u školi. Za vrijeme tzv. Prve ruske revolucije 1905. god. isticao se humanitarnim djelovanjem. Za to vrijeme preminula mu je žena, a on je ostao sa šestero djece u dobi od jedne do šesnaeste godine života. Odlukom Sinoda Ruske pravoslavne crkve postavljen je za rektora bogoslovije u Saratovu 1906. god., gdje se nalazio kao student poslije poznati pisac i revolucionar Nikolaj G. Černiševski (1828.-1889.), autor romana „Što da se radi“. Tu se Maksimov 1909.god. zamonašio i kao monah uzeo ime Germogen u znak zahvalnosti prema svome uzoru u redovničkom životu sv. Serafimu, čiji se grob nalazio u saratovskom manastiru, a koji je kao episkop u Tobolsku, u Sibiru, bio od boljševika zadavljen u rijeci. Za episkopa je bio posvećen 9.V.1910. u Petrogradu, a već 18.V. iste godine dolazi kao donski episkop u Novočerkask. Episkopom jekaterinoslavskim i novomoskovskim imenovan je 1919. god.

U međuvremenu je došlo do oktobarske revolucije 1917.god., a sovjetska revolucija doprla je i do donskih prostranstava. Episkop M.Germogen osuđivao je boljševičke zločine počinjene nad donskim Kozacima, zbog čega su mu prijetili smrću. Zbog novonastalih političkih prilika i pod stalnim prijetnjama boljševika napustio je 22.XII.1919. Novočerkask i pridružio se donskoj vojsci koja se povlačila sa izbjeglicama donskih Kozaka prema Kubanu, udaljenom preko 800 km od sjedišta njegove eparhije. Germogen je za to vrijeme obavljao dužnost vojnog episkopa. Stigavši u južnoruski grad Novorosijsk, M.Germogen je na proljeće 1920.god. sa mnoštvom izbjeglica krenuo brodom na Jaltu, na poluotoku Krimu, s namjerom da tamo zbrine ranjenike, ali je doplovio do Carigrada, a odatle u Solun, odakle su izbjeglice i ranjenici bili otpremljeni na otok Lemnos, gdje se smjestio i M.Germogen, vodeći brigu o donskim prognanicima. Iz Lemnosa je otišao na Atos, u ruski samostan sv. Pantelejmona, gdje je boravio dvije godine (1920.-1922.), odakle je otišao u Beograd, gdje je od uprave Ruske pravoslavne crkve u inozemstvu bio imenovan za upravitelja ruskih crkvenih općina u Grčkoj, na Kreti i u Sjevernoj Africi sa službenim prebivalištem u Ateni.

U Grčkoj je u međuvremenu bio izvršen državni udar, a Grčka je postala republika. M.Germogen se vratio u Beograd, odakle se preselio u manastir Ravanicu, a zatim u Rakovac u Fruškoj gori. Moskovski patrijarh Tihon ukinuo je 1922.god. Višu upravu Ruske pravoslavne crkve u inozemstvu, a u isto vrijeme je sabor ruskih pravoslavnih episkopa koji su se nalazili izvan Rusije osnovao Sveti sinod, koji je preuzeo obveze prijašnje uprave.

Tako je 1929.god. M.Germogen bio imenovan arhiepiskopom novoosnovane Zapadno-američke arhiepiskopije. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941.god. M. Germogen se povukao u manastir Hopovo na Fruškoj gori, gdje ga je zateklo postavljanje za poglavara novoosnovane Hrvatske pravoslavne crkve. 4

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9.V.1945.god. prestala je djelovati HPC, a M. Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29.VI.1945. održano i prvo suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba. Prema zapisniku saslušanja Maksimova Germogena od 26.V.1945. u Vojnom sudu saznajemo i sastav Vojnog suda: Vlado Ranogajac, kapetan i predsjednik suda, Ljubodrag Rapaić, major, Jovan Borovac, redov, dr. Oto Radan, zapisničar i dr. Zdravko Popović, sudski istražitelj. Autor tvrdi da zapisnik sa suđenja nije sačuvan i sumnja da se uopće vodio, što očito ne odgovara navedenim činjenicama sačuvanim u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Sudski proces vodio je sudski istražitelj kao zastupnik optužbe u krivičnom predmetu protiv okrivljenog Filipović-Majstorović Miroslava „i družine“ kojom su bile obuhvaćene 54 osobe.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi krivični zakonik još nije postojao, a sudovi su zbog toga djelovali brzo i djelotvorno. M. Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolite zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj i izazvao bratoubilački rat. On je kroz „tu organizaciju“ nasilno prevodio i tjerao u članstvo Srbe i u službi okupatora „raspirivao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju“, kroz HPC je podržavao političke i prijateljske veze sa vrhovnim funkcionarima okupatora „ i njegovog terorističkog pomagača“ te je 1942.god. objelodanio poslanicu po nalogu okupatora, pozivajući pripadnike NOP-a, „da napuste borbu protiv okupatora i da se vrate svojim kućama“.

(…)

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve, a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Partizanska vlast nije se tako ponašala prema renegatima drugih Crkava sa područja Jugoslavije, kao npr., prema katoličkom svećeniku Svetozaru Rittigu, koji se suprotstavio svojim pretpostavljenima u Katoličkoj Crkvi i otvoreno surađivao s komunistima, kako u partizanima, tako i stvaranju nove vlasti. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava, to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava sama crkvena organizacija HPC i svrstava načelno među zločinačke organizacije.

Prema navodima nekih autora kazne izrečene nad osuđenicima bile su izvršene samo nekoliko dana nakon donošenja odluke. M. Obrknežević tvrdi da M. Germogen nije želio napustiti Hrvatsku u svibnju 1945.god., već je bio uhićen od partizanskih vlasti i zajedno s protojerejem Aleksejem Borisovim ubijen. Autoru nije poznat sudski proces protiv 85.godišnjeg mitropolita HPC, već navodi da je ubijen „po velikosrpskim fanatičnim, šovinističkim i nekomunističkim elementima, jer se ne može da razume zašto bi pravi komunisti imali interesa u verskohijerarhijskim problemima i razračunavanjima crkvene naravi“.

JURAJ KOLARIĆ: Ekumenska trilogija, Zagreb 2005., 987.-990.