REFERAT SA SEDMOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA - FRANJO TALAN

Za sve žrtve potrebno je formirati jedinstveno groblje

„Hrvatski Arlington“

Evo nakon tri godine ponovno smo se okupili ovdje u ovom hrvatskom domu kulture da bismo progovorili o žrtvama i stradanjima, a sve u cilju dostojnog odnosa prema svim poginulima, žrtvama i stradalima u prošlom stoljeću, pogotovo o desetljećima prešućivanim žrtvama za koje se nije smjelo ni znati.

Na području Republike Hrvatske postoji više stotina lokacija s prešućenim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, a broj jama u kojima leže (ili su ležale) žrtve iz tog razdoblja zacijelo iznosi i više od tisuću. Naime brojne su lokacije gdje postoji više jama u kojima su pokopane žrtve, vojnici i civili, a danas 25 godina od hrvatske samostalnosti dužnost nam je poraditi na tome da se žrtve dostojno pokopaju. Na određeni način dužnost nam je obnoviti i  vojna groblja poginulih i stradalih vojnika u Drugom svjetskom ratu, kojima su nakon što su vlast preuzele partizanske snage, po naredbi komunističke vlasti odstranjeni nadgrobni spomenici sa njihovih posljednjih počivališta, a dužnost nam je voditi i brigu o grobovima poginulih u ratovima XX stoljeća i stradalih od posljedica totalitarnog komunističkog režima.   

Moje izlaganje nosi naslov „Za žrtve i stradale u Hrvatskoj potrebno je formirati jedinstveno groblje“, a ponukan brigom koje za svoje poginule vode Sjedinjene američke države i sa željom da se i u Republici Hrvatskoj prema svim poginulim i stradalima s istim osjećajem i brigom odnosimo dodao sam i „Hrvatski Arlington“. Naime 25. travnja 2008. godine u Varaždin su došli predstavnici američke vojske u potrazi za poginulim pilotima koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću stradali na području sjeverne Hrvatske, obišli su i druga područja s ciljem prenošenja tijela poginulih koji se po pronalasku u dogovoru s obiteljima pokapaju na groblju u Arlingtonu. Kao čovjek koji sam se s tom problematikom aktivnije bavim od 1996. godine znao sam da je na groblju u Varaždinu bio pokopan jedan strani vojnik, ali je isti već ranije prenesen na ukop u svoju domovinu. 

1 slika strana vojska

Predstavnici vojske SAD-a u potrazi za poginulim vojnicima na groblju u Varaždinu

Dakle svijetli primjer brige za poginule sunarodnjake i vojnike pokazuju vojska SAD-a. Da bi  utvrdili stradanje Američkih vojnika- pilota u Drugom svjetskom ratu u Varaždin su u istraživačku misiju došli istraživači iz Sjedinjenih Američkih Država koji prikupljaju podatke o stradalim američkim pilotima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iz Ureda ministra obrane u Varaždinu su bili  Cory D. Damm, analitičar i Oleg Borukhin, potpukovnik, a u sklopu posjete razgledali su i groblje u Varaždinu. Naime na groblju u Varaždinu bio je 28. svibnja 1945. godine pokopan vojni avijatičar Luj Macdonald, star 35 godina, isti je navodno izvršio samoubojstvo vješanjem. Po datumu vidimo da je pokopan po „oslobođenju“. Tijelo nesretnog mladića ekshumirano je 19. kolovoza 1947. godine po Engleskoj komisiji za iskop palih vojnika u ratu i odvezen u prisutnosti UDB-e (zapisano je u knjizi ukopa, op ft).

1. U vrijeme komunizma progonili su se i svi koji su prema žrtvama koje su partizani poubijali bilo kakav znak ljudske pažnje pokazali

Poznato je da se u vrijeme vladavine Komunističke partije, dok je Republika Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, o poginulim vojnicima i pripadnicima ostalih vojski koje su se borile na strani Nezavisne Države Hrvatske i sila osovine nije vodila nikakva briga, čak štoviše groblja i grobovi su se sustavno uništavali, a nisu se smjela ni spominjati ni mnogobrojna stratišta i grobišta koja su prouzročile i počinile partizanske, često i četničke i ostale snage i vlasti, kako u doba Drugog svjetskog rata tako i u poraću.  Da apsurd bude veći neke masovne zločine i ubojstva kao državne praznike smo slavili. Pa su tako Socijalističke Republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska 27. srpnja slavile kao Dan ustanka?!?!  Tako smo masovna ubojstva hodočasnika iz Drvara koji su poubijani na povratku s proslave blagdane sv. Ane 1941. godine iz Kosova kod Knina slavili kao nešto čime se treba ponositi. Tako udareni „temelji“ ljudskih prava kasnije su se još i „usavršavali“, a likvidacije zarobljenih vojnika i civila nisu se smjela ni spominjati. U takvim okolnostima žrtve koje su prouzročile partizanske snage i kasnije komunističke vlasti nisu se smjele ni mogle na ljudski i dostojanstven način pokopati, brojna grobišta nastala u ratu i poraću nisu se mogla ni obilježiti, a progonilo se i sve one koji su prema žrtvama u tim grobovima, grobištima i stratištima htjeli bilo kakav znak ljudske pažnje pokazati, grob im obilježiti ili svijeću zapaliti.

2. U četvrt stoljeća Država nije „pronašla“ mjesto gdje bi se žrtve pokopale 

Da bi se sve žrtve i svi stradali i poginuli u Drugom svjetskom ratu i poraću evidentirali Sabor Republike Hrvatske donio je 8. studenoga 1991. godine Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata, a da bi se to i realiziralo iduće godine Republika Hrvatska je osnovala i Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Komisija je imala dvostruki zadatak. S jedne strane prikupljala je svjedočenja i podatke o svim poginulim i „nestalima“, a s druge strane prikupljala je podatke o brojnim, za komunističkog razdoblja prešućivanim, grobovima, grobištima i stratištima nastalih kako u ratu tako i u poraću.  Ista je radila do početka 2000., a potom je ukinuta. Potom se čekalo i čekalo sve do 2011. godine, kada je 11. ožujka donesen Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata na temelju kojeg je došlo do formirana  Ureda, a promjenom vlasti  potkraj 2011. godine dolazi do novih promjena pa tako Sabor 12. prosinca 2012. godine donosi Zakon na temelju kojeg je osnovano i Vladino Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja.
2  3

Žrtve grobišta Drenovec kod Slatine „pospremljene su u šaht- betonsku grabu“ – ima li rodbina žrtava pravo znati gdje su im najmiliji pokopani? (snimljeno u lipnju 2010. godine)

U takvim okolnostima od 2000. te godine izostala je sustavna briga Države da se žrtve, poginuli i „nestali“ barem evidentiraju i da se na temelju tih svjedočenja i vjerodostojnih dokumenata utvrdi njihovo postojanje, a nijedna Vlada do sada nije se pobrinula i osigurala mjesto i sredstva da se ekshumirane žrtve na dostojan i ljudski način pokopaju. Doduše što se grobišta i stratišta tiče na temelju zakonskih rješenja 2011. i 2012. godine neki pomaci se bilježe, ali u prvom slučaju, već u samom nazivu, „izostavljene“ su žrtve iz Drugog svjetskog rata, a u oba slučaju Država niti je osigurala mjesto dostojnog pokopa niti je iskazala spremnost oko održavanja posljednjih počivališta.

Dakle posljednjih godina Država je na neki način preuzela brigu o neobilježenim grobištima, ali nije preuzela brigu oko pokopa žrtava veće je tu obvezu prepustila, zapravo nametnula županijama, za vrijeme dok je funkcionirao Ured, a po kasnijem zakonskom rješenju za vrijeme rada Povjerenstva pokop ekshumiranih žrtava trebao bi biti na području općina i gradova koji su potom dužne voditi i brigu oko održavanja.

3. Unatoč „nezainteresiranosti “Države neke su prešućene žrtve ipak dostojno pokopane

Za vrijeme rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, u osam godina rada, evidentirano je preko 260 tisuća žrtava (Izvješće Komisije – strana 15), a utvrdile su se i okolnosti stradanja brojnih žrtava kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Evidentirala su se i brojna grobišta, a izvedeno su brojne ekshumacije na više od dvadeset lokacija. Da bi se intenzivirao rad na prikupljanju podataka formirana su istraživačka središta po županijama, a poslu na prikupljanju podataka doprinos su dali i brojni članovi Udruge Hrvatski domobran, Hrvatskog društva političkih zatvorenika i ostalih. Iz ekshumiranih grobišta jedne žrtve su potom pokopane, druge su „zbrinute“, a treće su godinama poslije čekale na pokop, dok su neke i danas privremeno smještene na groblju (npr. žrtve grobišta Očura u Varaždinu...).

Tako su 1992. godine izvedeni istražni radovi na području gore Macelj gdje su ekshumirane 1163 žrtve (Izvješće Komisije strana 56- govori da su: Na prostoru Maceljske šume – Lepa Bukva, Vrh Ilovec i Crni Jarak- ekshumirane 1164 žrtve op ft- zapis o ekshumaciji je i na strani 117 Izvješća), a 1995. godine izvedena je i ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava u Velikom Trgovišću, Sračincu i Očuri kod Lepoglave. Žrtve iz Sračinca pokopane su na mjesnom groblju, a one iz Očure „zbrinute su“, privremeno pokopane na varaždinskom groblju u grobnicu za privremene ukope. U razloge zbog čega su žrtve grobišta Macelj na pokop čekale punih 13 godina, do 22. listopada 2005., kada su pokopane u spomen grobnicu kraj novopodignute crkve u Frukima, kao i zbog čega su 464 ekshumirana tijela iz grobišta Drenovec kod Slatine (Izvješće strana 81 i 124), „ubačena“ u crne plastične vreće te potom smještene u jednu betoniranu jamu kraj crkve, ispod koje je postavljen križ u podnožju kojem je na mramornoj ploči natpis koji govori o „preko 500-a ubijenih“, neću ulaziti.

4 nakon 14 godina

Nakon 14 godine pokopane su „bjelovarske“ žrtve – pokop žrtava grobišta Lug 

U doba „vakuuma“, od 2000. do 2011., po ukidanju Komisije i otvaranju Ureda, u vrijeme dok Država, tj. Vlada Republike Hrvatske nije smatrala da sve žrtve zaslužuju dostojan ukop desilo se ipak nekoliko ekshumacija, a i žrtve su pokopane u skladu s tradicijom i civilizacijskim dosezima koje su ugrađene i općeprihvaćene norme ponašanja prihvaćene i od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe.  Ne samo da su pokopane žrtve grobišta Macelj, ekshumirane su i žrtve s otočića Daksa koje su partizani poubijali po zauzimanju grada Dubrovnika u listopadu 1944. godine, a među kojima je bilo više desetaka civila, uglednih građana. Zahvaljujući zauzimanju Mate Račevića i ostalih članova Udruge "Daksa 1944/45" 2009. izvedena je ekshumacija, a potom je pomoću DNK-a analize sproveden postupak identifikacije te su žrtve iduće godine, u subotu 19. lipnja i dostojno pokopane. Nešto duže razdoblje za sprovod trebalo je za žrtve grobišta Lug kod Bjelovara koje su ekshumirane u rujnu i listopadu 1992. godine (Izvješće – strana 117.). Povrat posmrtnih ostataka natrag u Bjelovar bio je uoči Božića, u ponedjeljak, 19. prosinca 2005. godine, a cjelokupnu organizaciju vraćanja posmrtnih ostataka iskopanih žrtava na područje grada Bjelovara vodio je Odbor za podizanje spomen obilježja prešućivanih hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća s područja Bjelovarsko-bilogorske županije na čelu sa Zdravkom Ivkovićem, a žrtve su potom pokopane 28. lipnja 2006. godine. Obredne sprovode predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, a nazočnima se uz ostale obratio i Franc Perme, predsjednik Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane.

4. Ekshumacija i pokop žrtava grobišta Sep u G. Hrašćanu, 23. 08. 2010.  

U doba dok nitko nije na nivou Države vodio brigu o grobištima i stratištima osnovano je 20. rujna 2000. u Varaždinu Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Prvi zadatak Društva spomen križem obilježiti najveće grobište poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata na području Varaždinske biskupije – grobište Dravska šuma kod Varaždina što je i učinjeno 18. lipnja 2004. godine, a spomen križem obilježene su i grobišta u Međimurju, Repova šuma – Štrigova, Sep u Gornjem Hrašćanu, Ksajpa u Šenkovcu i Leš u Kotoribi. Kao i grobišta prvih masovnih likvidacija na području Varaždinske biskupije i županije nastala 1943. godine po zauzimanju Varaždinskih Toplica od strane partizanske vojske, grobište Leskovec i grobište-grob  Kalnička Kapela, grobište Šoderana u Kućanu Ludbreškome, grobište Gaj u Strmcu Podravskome, a u spomen na prešućivane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća spomen obilježja podignuta su u Čukovcu kod Ludbrega i u Vratišincu. Zahvaljujući angažiranju članova Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava na groblju u Draškovcu 3. srpnja 2012.  postavljen je spomen križ nad zajedničkim grobom poginulih Roma u savezničkom bombardiranju potkraj rata 1945. godine.  U organizaciji Društva na desetak preostalih grobova u kojima su pokopani zarobljen i njemački zarobljenici umrli poslije Drugog svjetskog rata na razne načine u Varaždinu i okolici, a u spomen na žrtve i stradanja Društvo svake godine organizira više komemoracija i sjećanja na žrtve. 

Kako su se 5. ožujka 2009. godine kod rekonstrukcije i premještanja zapadnog dijela nasipa u Gornjem Hrašćanu iz zemlje stale pojavljivati kosti, a za koje smo na temelju izjava svjedoka pretpostavljali da pripadaju žrtvama koje su na ovo stratište potkraj mjeseca lipnja 1945. godine dovožene iz smjera Varaždina zatražili smo zaustavljanje radova i ekshumaciju žrtava. Kako se gornji sloj zemlje, oko 40 cm, skinuo teškom mehanizacijom došlo je do „kidanja“ brojnih kostiju. Na tom dijelu zemljišta, sjeverno uz rub nasipa,  dužine oko 200 metara planirao se urediti pristupni put do njiva pa je u nekoliko navrata izvođač radova htio radove završiti i na trasu puta navesti šljunak. Svaki puta kada su se radovi nastavili član Društva Josip Kolarić izvijestio je nadležne te su radovi konačno, 10. ožujka, šesti dana nakon otkrića i zaustavljeni.

5

Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava zapadnog dijela grobišta Sep – Gornji Hrašćan  u organizaciji Društva

6   7

8   9

Na dijelu grobišta dužine 200 metara, uz posmrtne ostatke iskopani su i razni predmeti poubijanih u lipnju 1945.

Na temelju zahtjeva Državnog odvjetništva i naloga suda ekshumacija je izvedena u lipnju 2009. godine, a pokop ekshumiranih žrtava u novosagrađenu grobnicu nedaleko stratišta održan je 23. kolovoza 2010. godine. Tu moram naglasiti da je ovaj dio grobišta srećom ekshumiran. Naime početkom ožujka te godine padala je jaka kiša koja je stala ispirati kosti iz novog dijela nasipa koji se „gradio“ i iz zemlje u kojoj su bile pokopane žrtve, pa su se tako uslijed kiše isprane kosti stale „pojavljivati“ u novom dijelu nasipa. Radove je Vodogradnja nastavila u petak, 6. ožujka i zemlju odvozila prema naselju Parag gdje žive Romi, a tu su u ispranoj zemlji mali Romi također su opazili ljudske kosti te su i oni alarmirali policiju. UZ pomoć sponzora i dobročinitelja troškove ekshumacije 2009. godine pokrilo je Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a iduće godine je na isti način uz pomoć dobrovoljnih priloga uspjelo sagraditi grobnicu u žrtve dostojno pokopati.

10 sprovod

Sprovod i pokop žrtava grobišta  „Sep“ Gornji Hrašćan, župa Macinec, općina Nedelišće – Međimurje izvedene je u organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava 

5. Ekshumacija grobišta od strane Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske

Kao što je već u uvodnom dijelu teksta rečeno brigu o žrtvama i grobištima nakon dugog, predugog razdoblja, nakon više od deset godina ponovo nastoji preuzeti Vlada Republike Hrvatske, ali da bi se neki Zakon prihvatio treba ga netko predložiti, a potrebno je pridobiti većinu koja će ga podržati.  Tako i zakonska rješenja koja su predložena i prihvaćena na žalost ne obuhvaćaju kompletnu problematiku pa je izostavljen dio o utvrđivanju žrtava, poginulih i stradalih, a što je po meni Komisija osnovana početkom 1992. godine ipak sustavno radila. Nažalost prikupljenu građa umjesto da se nadopunjava negdje je izgleda dobro pohranjena, da ne kažem da je „nestala“, kao i većina žrtava koje su popisane. Prema Zakonu koji je Sabor donio 12. prosinca 2012. godine osnovano je Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, a isto je svoju prvu sjednicu održalo 20. lipnja 2013. godine. Na čelu Povjerenstva je predsjednik koji je po funkciji ministar u Ministarstvu hrvatskih branitelja, zamjenik mu je pomoćnik ministra, a u Povjerenstvu je još 19 članova, predstavnici nekih ministarstava, vjerskih zajednica, državnih institucija i nevladinih udruga. Za svojeg trogodišnjeg rada izvedene su brojni istražni radovi i ekshumacije gdje su istražni radovi dali pozitivne rezultate. U početku su se posmrtni ostaci žrtava „premještali na groblje“, a po negativnim reakcijama javnosti, nakon ekshumacije žrtava grobišta Tupale i njihovog premještanja u jedan zajednički grob na groblju u Otočcu,  i nekih članova Povjerenstva ekshumirani ostaci žrtava prevoze se u Zagreb na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku.

11 nakon   12

Posmrtni ostaci starijih i djece iz jame „Brotnja“ gdje se pretpostavlja da je ubijen rod Ivezića, a sprovod i dostojanstveni pokop čeka, kao i s brojnih drugih stratišta i grobišta  

Istražni radovi i ekshumacije izvedeni su još na desetak lokacija, a između ostalog i na grobištu Repova šuma u Štrigovi i grobištu Leskovec kod Varaždinskih Toplica, u Petrijancu i kod Velikog Trgovišća gdje se prema izjavama svjedoka pretpostavljalo da je pokopani ubijeni umirovljeni dubrovački biskup dr. Marija Josip Carević. Na žalost tijelo biskupa nije tu pronađeno, a pošto se na dubini od jednog metra našla „keramika“ moja je pretpostavka da ista na tu dubinu nije došla sama od sebe.

6. Na dostojan pokop čeka i blaženi don Francesco Bonifacio.

U vrijeme mandata Vlade od 2011. – 2015. Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja održalo je šest sjednica, a ta posljednja održana je 15. svibnja 2015. godine. Na četvrtoj sjednici održanoj 26. veljače 2014. godine donesen je plan rada za terenska istraživanja koji je obuhvaćao 41 lokaciju. U progonima Katoličke crkve svoju „osobitu  revnost“ pokazali su u ratu i partizanska vojska, a i poratna komunistička vlast. Pa su tako u organizaciji te vlasti nakon rata ubijeni i današnji istarski blaženici, Miroslav Bulešić i don Francesco Bonifacio. PO uspostavi demokracije u Republici Hrvatskoj blaženi Miroslav dostojanstveno je pokopan, a blaženi Francesco i dalje „čeka“. Doduše u planu Povjerenstva u Istarskoj županiji planirani su istražni radovi na lokaciji u Općini Grožnjan kako bi se ekshumiralo i dostojno pokopao i drugi blaženik, svećenik, don Francesco Bonifacio.

Kako u planu nije bila navedena nijedna lokacija na najsjevernijem dijelu Hrvatske, odnosno u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji predložio sam za ekshumacije u Međimurju, grobište Repova šuma u Štrigovi nastalu u ožujku 1947. godine i grobište Leš u Kotoribi, a u Varaždinskoj županiji dvije lokacije iz poratnog razdoblja, grobište Kolnjak u općini Gornji Kneginec, grobište „Križara“ nastalo 22./23. srpnja 1946. godine u općini Cestica, kraj Drave u Velikom Lovrečanu, te grobište Leskovec nastalo 29. rujna 1943. godine u župi Svibovec. Kako sam na temelju izjava svjedoka znao za lokaciju gdje se pretpostavlja da je pokopan od partizana potkraj rata ubijen umirovljeni dubrovački biskup Marija Josip Carević predložio sam i tu lokaciju koja se nalazila u podnožju šume Pušave, nekoliko stotina metara udaljena od ceste Luka- Pluska  – Strmec , koordinate su N 45°59`00,9`` E 015°47`08,5``, a nekoliko kilometara od te lokacije su i naselja Kraljevec Na Sutli i Veliko Trgovišće. Spomenutim nadopunama broj lokacija za istraživanje popeo se na 47 koje su se nalazile u gotovo svim županijama, a članovi Povjerenstva primili su i pregled 25 lokacija pripremljenih za probna iskapanja, kao i podatke o izvedenim istražnim radovima i ekshumacijama na 16 lokacija. S obzirom da specijalizirana ekipa HV-a za ekshumacije radi i na istraživanju i ekshumacijama žrtava iz Domovinskog rata, a u slučaju da se kod nekih građevnih radova naiđe na posmrtne ostatke, kao što je to bilo u Općine Petrijenc, gdje se kod uređenje dvorišta naišlo na ljudsku lupanju (istražni radovi izvedeni su 18. studenoga 2015.)  za koje se pretpostavlja da potječu iz Drugog svjetskog rata i poraća tada se u što skorije vrijeme istražnim radovima pristupa na toj lokaciji, razumljivo je da se cijeli plan nije u potpunosti mogao realizirati.

7. Za pokop žrtava i poginulih potrebno je formirati jedinstveno groblje

Iako je prema posljednjem Zakonu prihvaćenom u Saboru 12. prosinca 2012. godine obveza lokalnih zajednica (gradova i općina) da osiguraju mjesto na groblju gdje će se žrtve pokopati ukoliko dođe do ekshumacije žrtava na njihovom području, kao i voditi brigu o grobištu i spomen obilježju to baš i ne daje očekivane efekte, a po meni nije ni u redu troškove održavanja groblja i spomen obilježja prevaliti samo na lokalnu sredinu.  Uobičajeno je u našoj civilizaciji i tradiciji za pokop umrlih organizirati sprovod, blagosloviti grob, na grobu postaviti spomen obilježje na kojem piše i tko je u grobu pokopan. Svi mi s posebnom ljubavlju i dostojanstvom, s bolom i tugom i posebnim osjećajem i pijetetom pokapamo svoje najmilije, a tako će i vjerujemo i naši potomci, rodbina i prijatelje i nas ispratiti na jedno od groblja i posljednjih počivališta. Kad mi naše najmilije na takav ljudski i civilizacijski čin pokapamo red je da se konačno i nakon 7 desetljeća od njihove smrti i s istim dostojanstvom i mi odnosimo i prema onima kojima su njihovi ubojice to pravo uskratile.

Mišljenja sam, ako ekshumirane žrtve samo premjestimo na novo lokaciju bez da se zna gdje su, kada i od koga ubijene, ako ih pokopamo bez sprovoda i svećenika, nismo ništa bolji nego su bili ti koji su ih poubijali i nastojali da im se ime i spomen zatre, kao da nisu ni postojali.

Dakle iako spomenuti Zakon nigdje ne navodi da je ekshumirane žrtve potrebno i dostojanstveno i sa sprovodom pokopati, to ne znači da im tu posljednju ljudskost mi, odnosno Republika Hrvatska, kao članica EU-a i pobornica europskih civilizacijskih vrijednosti nije dužna iskazati.

Od 16 izvedenih istražnih radova realiziranih od 18. listopada 2011. godine  do 10. prosinca 2013. godine na 13 mjesta bile su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Na jednom mjesto bili su posmrtni ostaci iz rimskog doba, a na dvije lokacije nisu pronađeni posmrtni ostaci. Ukupno je ekshumirano 315 tijela, od toga 299 muškaraca, 8 žena, a za ostale nije utvrđen spol. Nijedna žrtva od ranije navedenih nije pokopana sa sprovodom, pa nam je dužnost na ljudski i dostojanstven način pokopati ih, a to tražiti i od drugih. Također brojne su žrtve ekshumirane u ranijem razdoblju pa nam je i njih dužnost na kulturan i civilizirani način sa sprovodom pokopati.

Upravo stoga jer smatram da je ljudski i civilizacijski čin svakog čovjeka na dostojan način pokopati dao sam i naziv ove moje teme. Kako je Republika Hrvatska na neki način slijednica, kako god to gordo zvuči, nasljednica države u kojoj je vlast masovno kršila ljudska prava i ubijala svoje podanike red je i od te Države, Republika Hrvatska da se u skladu s prihvaćenim deklaracijama Europe i ponaša, a ne da pokuša tu svoju obvezu „proslijediti“ na lokalne zajednice. Hoće li i dalje na ta pitanja Vlada Republike Hrvatske, Sabor i Predsjednica odgovarati kao Pilat „pranjem ruku“ i ponašati se prema žrtvama ratova i prošlih totalitarnih režima na način da ih se to ne tiče ili će se u skladu s prihvaćenim deklaracijama i normama ljudskog ponašanja, koje su svi članovi spomenutih institucija iz svojih obitelji i ponijeli iz svojih domova, i pokopati nisam u mogućnosti odgovoriti, a vjerujem ni svi ostali.

Kako proteklih 25 godina Republika Hrvatska nije smogla snage stvoriti sustavno rješenje kojim bi se svim žrtvama omogućio isti „status“, tj pravo na dostojan grob, hvalevrijedan je prijedlog Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, da se za potrebe neidentificiranih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća osnuje jedinstveno groblje- koje su članovi Komisije nazvali „Svehrvatski grob“.  Iako se nadam da će Republika Hrvatska konačno preuzeti ulogu i biti Država za sve njezine građane i s istim se pijetetom prema svim poginulim, nestalim i umorenim odnositi, znam da se za to treba založiti i sve u ranije spomenutom lancu na to podsjećati, a to će biti dotle dok Republika Hrvatska ne uspostavi jedinstveno groblje za sve žrtve i stradale.

8. Za ekshumirane žrtvu potrebno je napraviti bazu s DNK-a podacima

U ratnim je zbivanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća na području Jugoslavije stradalo i poginulo više stotina tisuća ljudi, a nemali broj poubijan je od strane poratne partizansko-komunističke vlasti. Kako smatramo da svaka osoba bila živa ili umrla ima pravo na postojanje potrebno je težiti tome da se i brojen žrtve pokopane u mnoštvenim masovnim grobištima i stratištima identificiraju, da im se barem znade gdje im kosti počivaju, gdje su i na koji način umorene, da im se ne uskrati pravo na postojanje. Prvo zahvaljujem Republici Sloveniji što je smogla snage i počela sustavno voditi brigu o grobištima i ekshumacijama .... i pokopima, a za nadati nam se da će i Republika Hrvatska smoći snage i žrtve pokopati.   

Kako bi se što lakše provela identifikacija posmrtnih ostataka žrtava, a i da bi se osiguralo pravo žrtve na postojanje i posljednje počivalište, kao i rodbini osigurala mogućnost da nakon više desetljeća može na grobu s posmrtnim ostacima svojih najmilijih zapaliti svijeću i položiti buket cvijeća, potrebno je kod ekshumacija uzeti što više podataka.

13 Leskovec

Na grobištu Leskovec u župi Svibovec kod V.  Toplica partizanska vojska 29. rujna 1943. poubijala je 72 zarobljena branitelja – ekshumacija je izvedene u studenome 2014. godine, a pokop čeka.....    

Iz većine masovnih grobišta nemoguće je kod radova na ekshumacije izvaditi sve posmrtne ostatke svake usmrćene osobe. Egzekutori su samo u rijetkim situacijama svoje žrtve tako pokapali da su bile odvojene od ostalih žrtava. Uostalom koliko je poznato egzekutori svoje žrtve nisu ni pokapali već su na to prisiljavali ili druge žrtve ili pak civilno stanovništvo, a često su žrtve pokapali mještani iz obližnjih naselja. Uglavnom je u jednu vrtaču, rov ili grabu bilo pobacano više ljudi, najčešće jednih preko drugih pa je gotovo nemoguće nakon 60 – 70 godina iz jadne takove masovne grobnice izvaditi zasebno posmrtne ostatke za svaku osobu. Dakle u većini slučajeva nemoguće je za jednog pokojnika, misli se na žrtve masovnih likvidacija, prikupiti sve kost, ali to ne znači da se iz svakog stratišta ne mogu utvrditi osobe koje su u njemu pokopane.

Dakle nakon izvedene ekshumacije s određenog grobišta potrebno je uzeti dovoljno uzoraka kako bi se za svaku osobu mogli pohraniti podaci za eventualnu kasniju usporedbu s rodbinom pokojnika. Kad se uzorci za DNK-a pohrane u Bazu s DNK-a podacima žrtava, tijela pokojnika mogu se dostojanstveno s dužnim pijetetom i pokopati ili privremeno zbrinuti dok se ne osiguraju uvjeti za dostojan pokop.

Na grobnom mjestu gdje se pokapaju žrtve masovnih likvidacija treba napraviti spomen obilježje na kojem će biti upisani podaci o žrtvama, broj žrtava, spol, njihov zajednički identitet (ako postoji), a ovisno o broju ukopanih žrtava mora biti mjesta za upisati imena pokojnika ako se kada na zahtjev rođaka i DNK-a usporedbe ustanove.

9. Baza s DNK-a podacima žrtava treba rodbini omogućiti identifikaciju

Naravno kad se napravi „baza podataka“ potrebno je formirati Ured u kojem će zainteresirana rodbina moći na temelju svojeg DNK-a zatražiti usporedbu i identifikaciju. Svakako da takav ured mora imati i svoj portal „web“ stranicu, telefon i uredovno vrijeme. Kako su „posao“ na masovnim likvidacijama žrtava partizansko-komunističke jedinice „odrađivale“ i na području susjednih država, tj. na području cijele Jugoslavije, treba težiti da formiranje ureda za žrtve Drugog svjetskog rata s bazama podataka s DNK-a uzorcima žrtava budu i na susjednim područjima, BIH, Slovenija, Srbija...

Pošto je svim postkomunističkim državama na području bivše Jugoslavije cilj utvrditi žrtve i izvršiti identifikaciju tijela poubijanih te ih dostojno pokopati ili barem saznati gdje počivaju kako bi se na mjestima ukopa mogla upisati imena žrtava, ili barem da rodbina zna gdje su pokopane, potrebno je te Urede iz pojedinih država umrežiti i potomcima žrtava omogućiti lakši pristup, a možda i omogućiti uz pomoć stručnjaka i vlastitog DNK-a zapisa utvrditi na kojem od groblja je njegov rođak pokopan.

Tako će se na primjer za žrtve iz rudnika Hude jame pokopane na groblju u Mariboru, ako je napravljena baza s DNK-a s podacima nalazi na određenoj „web adresi – internetu“ , usporedba moći napraviti i iz svih dijelova Svijeta. 

Znam da taj moj prijedlog mnogima zvuči kao „znanstvena fantastika“, a da bi se isti i ostvario potrebna su i znatna financijska sredstva, ali ako tome budemo težili i sredstva ćemo pronaći.

Na primjer, ako se u sklopu Slovenske komisije za rješavanja pitanja prikritih grobišta i poratnih likvidacija postoji Ured u koji u svako uredovno vrijeme može doći "stranka" i dati podatke (svoj DNK-a za usporedbu), identifikacija se može utvrditi usporedbom s podacima iz Baze, i tako saznati u kojem grobištu (morišču...) je ta žrtva bila pokopana, kada je ekshumirana i gdje je pokopana. Naravno kad se, utvrdi, npr. da je ta osoba pokopana u Zagrebu (Varaždinu…Ljubljani , … Teharju…), mora se taj podatak i na neki način i na zajedničkom grobu i zabilježiti. Dakle i na tom području potrebna je suradnja sa svim ostalim državama, ali odnekud se mora početi. Ta prošlo je 25 godina od pada komunizma. .  

Mišljenja sam da su sve žrtve ratova i totalitarnih ideologija poginule i poubijane u XX stoljeću zajedničko nasljeđe Europe i da je dužnost Europske unije kao cjeline, a i svake države članice, da se prema svima njima osigura pravo na grob i u zajedničkoj memoriji mjesto za sjećanje. Za sve poginule i stradale, a pogotovo za one za koje se to u doba vladanja komunističke ideologije nije moglo i smjelo napraviti.

Kako sam mišljenja da se taj projekt bez financijske pomoći iz Europske unije neće ostvariti  potrebno je na nivou Europe osmisliti projekt koji će ta nastojanja financijski poduprijeti.

10. I žrtve iz Očure, a i one iz Drenovca, Leskova... i ostalih grobišta potrebno je dostojanstveno pokopati

Mišljenja sam da je po ugledu na SAD potrebno formirati groblje gdje će se moći pokopati i poginuli vojnici rođeni u Hrvatskoj, a koji su se u sklopu raznih vojski borili i na raznim bojištima te su uslijed pogibije pokopani u ostalim područjima i drugim državama. Također na tom groblju potrebno je predvidjeti i mjesto za ukop posmrtnih ostataka poginulih vojnika iz Prvog svjetskog rata, a potrebno je pokopati i brojne žrtve koje leže bez znaka i spomena na brojnim mjestima za koja se ni ne zna da su tamo pokopane, kao na pr. žrtve grobišta Očura koje i danas leže u grobnici za privremene ukope na varaždinskom groblju. Naravno i na  civilizacijski način potrebno je na to jedinstveno groblje prebaciti i dostojanstveno sa sprovodom pokopati žrtve iz Drenovca kod Slatine, a koje su u vrećama za smeće pobacane u betonsku grabu koja ovakva kakova je više liči na „jamu za gnojnicu“ ili mjesto za skupljanje otpadnih voda, nego na mjesto u kojem su pokopani posmrtni ostaci ljudi.

Naravno za svaki pojedinačni ili zajednički grob u koji će se položiti posmrtni ostaci žrtava i poginulih vojnika potrebno je osmisliti dostojanstveno spomen obilježje na kojem će biti zapisani i podaci o žrtvama, a kod premještanja posmrtnih ostataka na jedinstveno groblje sprovod se mora organizirati dostojanstveno u prisutnosti svećenika, u skladu s tradicijom.

Na tom jedinstvenom groblju potrebno je pokopati i poginule hrvatske vojnike koji su se u sklopu talijanske vojske borili u Rusiji gdje su poginuli i bili pokopani na vojnom groblju u Singinu, a koje je zatvoreno početkom ovog tisućljeća. Jedno vrijeme Talijani su „naše“ vojnike, kao i svoje imali pohranjene u Rimu na vojnom groblju Verano, a potkraj studenoga 2002. godine našu Vladu su o tome izvijestili. Da bi se tijela 15 poginulih hrvatskih vojnika prebacili iz Rima u Domovinu Republika Hrvatska trebala je također nekoliko godina, sve negdje do 2007.-2008. godine. I ti vojnici „negdje“ su zbrinuti, a dužnost nam je da ih dostojno pokopamo.   

11. Država je dužna voditi brigu i o grobovima poginulih vojnika na svim grobljima i barem postaviti spomen ploče s upisanim imenima stradalih 

Poznato nam je da je partizansko-komunistička vlast nakon rata 1945. godine, ne samo vršila teror nad svojim narodom i u masovnim progonima i likvidacijama ubijala sve koji joj nisu na bilo koji način bili po volji već je nastojala uništiti i svaki spomen na ostale vojske, a pogotovo na postojanje bilo kakve hrvatske države, pa su tako preoravana groblja, odstranjivani su križevi s groblja te se i na ostale načine nastojalo uništiti sve što je podsjećalo na Nezavisnu Državu Hrvatsku ili koju drugu vojsku. U skladu s rečenim potrebno je na svim našim grobljima gdje su „preorani i uklonjeni“ grobovi poginulih vojnika postaviti spomen ploče na kojima će biti upisana imena s osnovnima podacima poginulih vojnika kojima je u doba vladanja totalitarnog komunističkog sustava uklonjen svaki trag postojanja.

Za brigu o vojnim grobljima i pokopanim vojnicima poželjno je osnovati jedno tijelo koje će bilo samostalno ili u sklopu kojeg Ministarstva o tome voditi brigu.

Brojčani pokazatelji pokopanih žrtava na Gradskom groblju u Varaždinu

od 10. travnja 1941. godine do 10. svibnja 1945. godine. Specifikaciju sastavio Mario Hosni 19. veljače 1998. godine na temelju knjige ukopa Varaždinskog groblja

1941. 1942. 1943. 1944.

1945. do

10. svibnja 1945.

ukupno
Domobrani 1 11 35 31 14 92
Ustaše 0 2 25 154 90 271
Njemačka vojska 1 0 3 1 25 30
Talijanski vojnik 0 0 0 0 1 1
Ruski zarobljenik C.A. 0 0 0 0 1 1
Kozaci 0 0 0 0 1 1
Njemačko redarstvo 0 0 0 10 0 10
Njemački pilot 0 0 0 1 0 1
Partizani 0 2 1 2 0 5
Legionar 0 0 2 1 0 3
Oružnici 0 0 2 0 0 2
Mornarica 0 0 0 1 0 1
Vojska kralj.Jugosla. 2 0 0 0 0 2
Ukupno 4 15 68 201 132 42 

12. Potrebno je i utvrditi poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću

Poznato je da Republika Hrvatska ni danas ne raspolaže s podacima koliko je njenih građana poginulo, „nestalo“ i stradalo u Drugom svjetskom ratu i poraću, a hoće li se to nastaviti istraživati ili neće, ili će se i dalje s brojem žrtava licitirati kao što je često do sada bio slučaj teško je procijeniti. Dakle sadašnja zakonska rješenja izostavila su dio o utvrđivanju žrtava, poginulih i stradalih, a što je po meni Komisija osnovana početkom 1992. godine ipak sustavno radila. Žalosna je činjenica da Država, Republika Hrvatska, po ukidanju Komisije nije smogla snage i ponovno pokrenula – nastavila posao na evidentiranju prikupljanju podataka o poginulim i nestalim vojnicima i civilima u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Kako se od 2000. godine od strane Države na utvrđivanju žrtava, poginulih i stradalih nije ništa radilo hvalevrijedna su nastojanja Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij da se barem popišu i ustanove žrtve katolika po svim biskupijama i župama, a nekako se nadam da će se i ostale vjerske zajednice uključiti i popisati svoje žrtve, poginule stradale i nestale. Utvrđivanje žrtava nastavljeno je na temelju baze podataka koju je posjedovala Komisija, a utvrđivanje je nastavljeno i na temelju kasnije prikupljenih svjedočenja.

13. Stanje istraženosti žrtava rata i poraća u Varaždinskoj biskupiji

Zahvaljujući razumijevanju biskupa mons. Josipa Mrzljaka i u Varaždinskoj biskupiji započelo se s prikupljanjem podataka o svakoj žrtvi. Dostupni podaci upisani su u popisne kartone-upitnike žrtava, a do sada je evidentirano 10974 žrtve, tu su uključeni i svi vojnici, bez obzira u kojoj vojsci su se borili, a u taj popis uključene su i sve civilne  žrtve, poginule u ratu i poraću, kao i one stradale od Ozne i Udbe u kasnijem razdoblju.

Kako su se podaci o žrtvama u popisne kartone unosili na temelju svjedočenja iste će trebati na temelju vjerodostojnih izvora upotpuniti. Vjerodostojni izvor smatraju se crkvene knjige, prvenstveno matične knjige krštenih (rođenih), a potom i ostale, umrlih i vjenčanih. Za svaku žrtvu-stradalog, poginulog ili nestalog koja uz svjedočenje  ne bude imala i vjerodostojan  podatak o postojanju i pripadnosti Katoličkoj crkvi, a to je uz ime i prezime, datum rođenja i krštenja, kao i podatak tko ju je i kada krstio i podatke o roditeljima, neće se uzeti za žrtvu već će se staviti u „posebnu skupinu“ koju još treba provjeriti.  Zbog toga je na dnu četvrte stranice popisnog kartona stavljeno nekoliko rubrika u kojima je, uz osnovne podatke, potrebno upisati redni broj i stranica iz matice krštenih gdje su podaci provjereni. Da bi se i ti podaci unijeli računa se na pomoć svećenika, odnosno župnika koji pojedinu župe vode, a znatno bi se taj posao olakšao kad bi konačno Republika Hrvatska župama vratila matične knjige koje je za vrijeme vladavine komunističke partije Država otela. Da li je pojedina Biskupija ili Hrvatska biskupska konferencija to od Republike Hrvatske zatražila ili je barem državne vlast podsjetila na obvezu vraćanja imovine koju je Država u doba komunizma oduzela nije  mi poznato.

14. Tabela s pregledom dijela neupisanih podataka po dekanatima Varaždinske biskupije

A B C D E F G H
Bednjanski 1.031 263 237 21 112 625
Čakovečki 237 51 10 13 7 51
Donjomeđimurski 380 84 49 14 9 124
Donjovaraždinski 830 203 131 14 51 446
Đurđevački 2.168 734 834 93 241 1.360
Gornjomeđimurski 255 43 9 10 3 34
Gornjovaraždinski 976 298 105 39 139 396
Koprivnički 952 269 67 25 62 425
Ludbreški 1.972 560 676 53 242 1.223
Varaždinsko-toplički 839 155 65 18 91 446
Virovski 1.334 401 108 25 71 443
10.974 3061 2291 325 1028 5.573

Legenda podataka po stupcima

A – redni broj, B – naziv dekanata, C - Broj žrtava iz Baze, D - Nedostaju podaci o roditeljima, E – Upisano samo ime oca (o majci ne postoji), F – Upisano samo ime majke,  G - Nedostaju podaci o rođenju, H - Imaju samo godinu rođenja

15. Zaključak – Dužnost je Države da osigura dostojan odnos prema svim žrtvama

Mišljenja sam da svaki pokojnik zaslužuje pravo na grob. I to pravo ne smijemo nikome uskratiti pa ni žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, kao ni poginulim vojnicima pokopanim na našem području bez obzira kojoj su vojsci pripadali,  s posebnim pijetetom trebamo se odnositi i prema onima koji su stradali u masovnim likvidacijama, a koji su u doba totalitarnih diktatura bili sustavno prešućivani.

Vjerujem da će i u Hrvatskoj doći vrijeme kada ćemo se prema svim žrtvama, prema svim poginulima u ratovima i stradalima od posljedica vlasti svih diktatura i totalitarnih ideologija s dužnim poštovanjem odnositi. Sve dotle dok žrtve budu predmet političkih i ideoloških prepucavanja i licitiranja to se po meni neće dogoditi, a koliko će nam vremena, godina, i možda desetljeća trebati da se ta spoznaja u društvu prihvati teško je prosuditi. Kad budemo spremni svakoj žrtvi priznati pravo na njeno postojanje moći će se i taj ogromni ljudski potencijal koji je svako malo spreman na ideološka prepucavanja i nadmudrivanja usredotočiti na nesmetani razvoj društvene zajednice i osiguranja boljih uvjeta života kako svojim obiteljima tako i svekoliki boljitak Domovine nam Hrvatske.

Da bi se i ti sveopći razvojni oblici u Republici Hrvatskoj i što prije i ostvarili potrebno je svakom čovjeku osigurati ista prava, i onima živima, a i onime koji su pod zemljom.

S obzirom na gore navedeno, kao Društvo, tražimo:

  1. Da Republika Hrvatska formira jedinstveno groblje – prijedlog je da to bude na Udbini gdje je i Crkva hrvatskih mučenika – Na tom jedinstvenom groblju potrebno je osigurati mjesta – polja, za ukop neidentificiranih žrtava ekshumiranih na području Republike Hrvatske poginulih i stradalih u doba Drugog svjetskog rata i poraća, na kojem će se moći pokapati i poginuli vojnici stradali u ratovima XX stoljeća kao i žrtve stradale od nositelja diktatura i vladanja totalitarnih ideologija nacizma, fašizma, komunizma i ostalih zločinačkih pokreta i organizacija.
  2. Da se za svaku iskopanu i ekshumiranu žrtvu Drugog svjetskog rata i poraća, kao i za sve ekshumirane žrtve stradale od posljedica vlasti diktatura i totalitarnih ideologija uzme utorak za DNK-a analizu te se uspostavi Baza s DNK-a podacima, kako bi se sve žrtve mogle identificirati i spomen na njih sačuvati.
  3. Također tražimo i da se konačno utvrde poginuli u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Iako ne vjerujem, poučen dosadašnjim četvrtstoljetnim iskustvom, da će se nešto značajnije na tom području tako brzo dogoditi, ali barem sam ukazao na to da je to potrebno napraviti. Za nadati se da će Država, tj. Vlada Republike Hrvatske smoći snage da se to i konačno počne sustavno raditi, a ne da si i dalje na razne načine nastoji žrtve prešućivati, kao u doba komunizma, koji je eto u brojnim komunističkim državama sišao sa scene. Nekako se nadam da će se na tom jedinstvenom groblju pokopati i poginuli vojnici ekshumirani sa vojnog groblju Singin u Rusiji, premješteni u Italiju 2002. godine te potom 2007. godine dopremljeni u Republiku Hrvatsku i „pohranjeni“ u zajedničku grobnicu za neidentificirane žrtve Domovinskog rata na Mirogoju u Zagrebu, i da će nad grobom u koji će biti dostojno sa sprovodom i blagoslovom pokopani, biti upisana njihova imena i prezimena.

15 Hrvatski pali vojnici

Također se nadam da će se na tom groblju naći i mjesta za žrtve grobišta Drenovec kod Slatine, kao i one iz Očure koje su u grobnici za privremene ukope u Varaždinu, te one do sada ekshumirane, kao i one koji će se ubuduće ekshumirati.


[1] - Franjo Talan, ing. - Član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Osnivač i predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. rujna 2000. godine, po ukidanju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava kojem je za Varaždinsku županiju bio voditeljem od travnja 1997. do ukidanja iste. Član Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij iz Varaždinske biskupije i Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, sudionik posljednjih šest hrvatskih žrtvoslovnih kongresa. Član Matice Hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Društva Tekstilac - bivših radnika Tekstilne škole Varaždin, Udruge vinogradara i vinara Sv. Martin Cestica …